Prof. dr Nikola Mojović

Prof. dr Nikola Mojović
Dana, 26.09.2005.
Univerzitetska biblioteka Banja Luka

Promocija knjige
Oliver B. Injac , VELIKE ADVOKA TSKE ODBRANE
Izdavač: Službeni list SCG, Beograd 2004. godine

Dame i gospodo! Dragi ljubitelji lijepe riječi!

Zahvaljujući ljubaznosti gospodina Olivera Injca, pisca knjige koja razlog večerašjeg skupa ljubitelja lijepe riječi, kao i zahvaljujući pafuji odgovornih ljudi ove Univerzitetske biblioteke u Banja Luci, dobio sam čast da večeras mogu da govorim o jednoj veoma i lijepoj i korisnoj knjizi, najobimnijoj zbirci sudskih govora na srpskom jeziku, koja govori o jednoj od najstarijih profesija pavničkih profesija- advokaturi, odnosno, najviše o biseru advokatske profesije – advokatskim govorima u advokatskim odbranama. Preciznije rečeno, ovdje su sakupljene advokatske odbrane koje je sam autor svojim subjektivnim autorskim pravom označio kao “velike”. Zašto je jedna advokatska odbrana velika, nije samo zato što ju je pripremio i izgovorio jedan advokat ili više advokata koje u njihovo vrijeme smatraju velikim. Autor se u izboru advokatskih odbrana rukovodio, kako kaže, onim pledoajeima koji su predstavljali paradigmatičnu sliku vremena kada su se odigrali, a po direktnom uticaju koji su imali na ishod suđenja, one koje u sebi imaju posebnu vrijednost u jurističkom, kriminološkopenološkom, sociološko-istorijskom, filozofskoetičkom, stilističkoleksičkom ili literarlnopoetskom smislu. Poslužio se riječima, ne jednog advokata, nego jednog sudije koji kaže: “Da snaga jedne presude ne ogleda same u kažnjavanju krivca već i u oslobadanju nevinog”.

Nekoliko riječi o autoru već ste čuli. Oliver Injac se sa besjedništvom prvi put upoznao na studijama prava na Pravnom fakuletu Beogradu 1994. godine. Učesnik je mnogih takmičenja iz besjedništva. Kao nekadašnji takmičar ili kao član žirija, ostao je veliki zaljubljenik u besjedništvo. Živi i radi u Nišu, odakle potekao nekada i Konstantin Veliki, rimski car koji je 324. godine naredio da se gradi Konstantinopolj, Novi Rim, kasniji Carigrad kako se nazivao današnji Istambul, preko koga je Evropa dobila znanja antičkog svijeta, pa i znanje o antičkoj retorici i advokaturi . No, izvorno porijeklo ovog autora je iz naših krajeva, iz Krajine, iz okoline Drvara. Sigumo su i njemu pored pravničkog obrazovanja koje je svojim radom stekao na Pravnom fakultetu u Beogradu, sa starijih generacija prenesena pozitivna svojstva našeg mentaliteta s gledišta besjedništva, rječitost i osjećaj za lijepo, slikovito i mudro izražavanje.

No, knjigu treba znati i čitati i za to i o knjizi i onom o kome knjiga govori večeras reba nešto reći.

KNJIGA IMA POSVETU: “Na sjećanje na Jovana Mušketirovića (1743-1809), bečkog i peštanskog daka, prijatelja Dositeja Obradovića, istoričara, književnika i prvog Srbina profesionalnog advokata, upisanog četiri godine poslije donošenja Dekreta o advokaturi carice Marije Terezije u imenik advokata 1773. godine u Pešti, a od 1782. sa kancelarijom u Novom Sadu.”

Cijenjeni ljubitelji lijepe riječi, dame i gospodo, ove riječi posvete označile su početak vremena od koga počinju da se ređaju u ovoj knjizi advokatske odbrane uglednih advokata za čija ste, neka, imena čuli i do sada: prva odbrana je uglednog advokata Mihaila Polit – Desančića posvećena tzv. “veleizdajničkoj” besjedi Svetozara Miletića, maja 1876. godine, a posljednja odbrana advokata mr Slobodana Gavrilovića povodom spora iz 1997. godine, oko autorskih prava spaljenih dnevnika iz Pariza koji su pripadali profesoru filozofije i književniku Milanu Mladenoviću, koje mu je zaplijenila Državna bezbijednost 5. oktobra 1984. godine, a koji su poslužili kao povod za optužbu za krivično djelo učestvovanja u neprijateljskoj djelatnosti.

Zbirka govora počinje kao da je najzanimljiviji roman čija se radnja dešava u raznim sudnicama i krajevima, u kojima progovara savjest i suda i ljudi jednog vremena koje je odredilo na svoj način i našu današnju sudbinu. Autor nas odvodi prvo u vrijeme advokata Mihaila Polit- Desančića, koji je nosilac prve advokatske odbrane u ovoj knjizi. Bio je široko obrazovani intelektualac tadašnjeg doba, pravničkog znanja stečenog u Parizu i Beču i poznavalac 10 stranih jezika. Prijateljevao je sa Vukom Karadžićem, Đurom Daničićem, Brankom Radičevićem, Stojanom Novakovićem, Svetozarom Miletićem. Bio književnik, istoričar, političar, publicista, saradnik brojnih evropskih listova i advokat. A sve je počelo kada je veliki Župan Novog Sada naredio da se uhapsi Svetozar Miletić u noći izmedu 4. i 5. jula 1876. godine. Miletić je prebačen u Budimpeštu. Razlog: dužnost je svakog gradanima, prema stavu Ugarske krune, da podesi svoje privatno djelovanje u interesu državne ideje. Miletić je optužen što je na jednom banketu u Beogradu odriao govor koji se može smatrati veleizdajničkim, u kome je navodno rekao da ako Srbija izađe kao pobjednica u srpsko-turskom ratu, treba odmah podići ustanak u Banatu, Bačkoj i Srijemu u cilju oslobadanja ovih krajeva od ugarske vlasti. Miletić ima poslanički imunitet, ali mu on nije pomogao. Ostao je u istražnom zatvoru 18 mjeseci. Advokat Politje uputio interpelaciju ministru pravde, povodom Miletićevog hapšenja. Ministar odgovara poslije dva mjeseca i kaže da se vlada u sudske poslove ne može miješati. Advokat Polit otvoreno izražava sumnju u objektivnost suda i Parlamentu piše da upravo vlada vrši pritisak na sud i da ga Miletićeva parnica “opomije na srpskog despota Đurđa Brankovića, koji je u Jegri dvadeset dvije godine bez suda bio u zatvoru, pa je tamo i umro“. Pred nama je potom slavni advokatski govor Mihaila Polita u odbranu Miletića koji je izrekao nakon rasprave koja je trajala 8 dana januara 1878. godine, (one iste godine kada je od strane Austrougarske okupirana Bosna i Hercegovina), govor koji je trajao tri sata.

Tako se ređaju govori poznatih advokata Dr Hinka Hinkovića, koji brani srpske rodoljube na poznatom “veleizdajničkom procesu” u Zagrebu 1909. godine, Dragutina Tasića, koji brani svoju rodenu sestru,Veljka Kovačevića, branioca Đilasa, Dr Mihaila Aćimovića, sudar vozova 1956. godine, File Filote, koji oslobada optuženog koristeći poznato pravilo in dubio pro reo -u sumnji treba presuditi u korist slabije strane (Menog), Velimira Cvetića, branoca poznatog glumca Pavla Vujisića u saobraćajnom udesu, Radoslava Nedića, koji je zastupao u sporu Pablo Pikaso- Dora Mur), a koji je pred francuskim sudom kao mlad advokat ne znajući kako da u tom času na francuskom postavi svoj zahtjev za naknadu štete, postavio ga na latinskom jeziku koji je ponio sa svoga gimnazijskog školovanja i učenja rimskog prava na Pravnom fakultetu u Beogradu. Sud je to uvažio.Tu je i govor Veljka Guberine, odbrana optuženog za izvršenje tri ubistva i jedan pokušaj ubistva, zatim, odbrana advokata Vitomira Kneževića, koji je branio profesora Mihaila Burića. Ređaju se odbrane advokata Milana Vujina, Jovana Barovića, Ilije Radulovića, Strahinje Kastratovića, Dr Slobodana Beljanskog i drugih. Tu je i autentični tekst odbrane koju je izrekao Draža Mihailović, na sudenju 1946. godine do koje je autor Injac došao tako što je saznao da je jedan stari Beogradanin slušao preko radija suđenje i direktno snimao Mihailovićeve riječi uz pomoć gramofonskog narezivača zvuka (bilo je to tehničko dostignuće iz tridesetih godina dvadesetog vijeka, kao što su sada kompjuterski narezivači CD-diskova). Tu su i izvodi iz stenografskih bilješki sa ovog suđenja i podaci o odbrani daljoj sudbini advokata dr Dragića Joksimovića, jednog branilaca Mihailovića, zajedno sa advokatom Nikolom Bonovićem.

Autor daje razne biografske podatke, razne fotografije, činjenice koje se odnose na spor, dalju sudbinu parnice i samog advokata, izvode iz štampe o suđenju. Čini nam se dok čitamo pojedine odbrane da nas to prenosi u vrijeme događaja u kome se pokazuje svo lice i naličje naših prethodnika, mane i vrline našeg naroda i usponi i propasti država i vlasti koje su se ovdje smjenjivale.

Mnoge sudske besjede nisu učinjene riječima. Kad se ljudi nađu pred licem pravde onda čine sve kako bi se spasili. Najkraći sudsku odbranu u istoriji napravila je hetera Frina, kojoj je prijetila smrtna kazna. Poslije zastrašujućih riječi tužioca, nemoćna da bilo kakvim riječima ubijedi sudije u svoju nevinost iznenada se naglo skinula usred sudnice potpuno naga, a zaprepaštene sudije njenom ljepotom nisu više imali hrabrosti donijeti presudu kojom će takvo lijepo tijelo poslati u zemlju, nego su je oslobodili.

Dame i gospodo, mnoge besjede u istoriji ljudske civilizacije nisu zapisane. Ostale su, na primjer, zapisane riječi jednog od najslavnijih osuđenika u istoriji čovječanstva. Naime, besjede Isusa Hrista nisu sačuvane ad verbum, kao što nisu sačuvani ni proslavljeni govori nekih poznatih ličnosti u istoriji (Periklovi, Marka Antonija), nego predstavljaju interpretaciju Isusovih riječi prenijetih prema sjećanjima njegovih učenika – evangelista, koji su ih reprodukovali. Isus nije imao advokata da ga odbrani. Poznati Isusov govor “Propovijed na gori”, koji se navodi u svim retorikama svijeta, spada ujedan od najvećih bisera retorike, a zabilježili su ga apostoli Matej i Jovan. Jednostavnost u saopštavanju poruka, snaga riječi, sugestivnost koja djeluje više na volju i emocije karakteristika je Isusovog govora. On ponavlja sugestivnu formulaciju: “Zaista, zaista, kažem vam” (ko vjeruje u mene činiće djela kojaja činim) ili “A ja vam kažem”. Verovali ili ne, ali i Isus se koristi starim mudrostima. Koristi se starozavjetnim zapovjestima i mudrostima (rekli bismo danas: koristi egzegetički metod), koristi se iskaživanjem misli u sažetom, razumljivom aforističkom – sentencijalnom obliku (na primjer, “Kakvim sudom sudite, sudiće vam se, kakvom mjerom mjerite, mjeriće vam se” (Evandelje po Mateju IX, 12) , “Ako meni ne vjerujete, djelima mojim vjerujte” (Evanđelje po Jovanu XIII, 15). NJegove riječi predstavljaju jedan od najizrazitijih svjetskih fenomena snage riječi.

Misli o snazi izgovorene riječi veoma su stare. Misao Aristotela da je “zadatak besjedništva da osigura pobjedu istine i pravde”, naročito je došla do izražaja u tzv. sudskoj (forenzičnoj) retorici.

Može li se govoriti o knjizi advokatskih odbrana, a da se nešto ovom prilikom ne kaže u slavu jedne tako stare profesije. Ovo je prilika da se kaže neka riječ u slavu velikih branitelja prava i pravde u istoriji čovječanstva i veličini i teškoćama advokatske profesije.

Profesor Obrad Stanojević, učitelj besjedništva i retorike našem autoru i pisac divnog predgovora ovoj knjizi, kaže daje “Čitava istorija advokature je u znaku ovog antagonizma, pod pečatom dva suprotstavljena stava. To je i najomraženija i najcjenjenija profesija”. Šekspirov pobunjenik Henrik VI kaže: ” Prvu stvar koju ću uraditi, pobiću sve advokate”. Napoleon je 1810. godine odbio da potpiše uredbu o ponovnom uspostavljanju prethodno ukinute advokature .Vikao je: “Advokati su buntovnici, vinovnici zločina i izdaje”. Nikada neću potpisati takvu uredbu”. Nije tada znao da će mu za desetak godina trebati svemogući advokat, koji bi ga spasio od propasti”. Ipak, potpisao je tu uredbu.

Ali advokatura mnogima donosi slavu i političko priznanje. Autor ističe u svojoj završnoj riječi da su od 52 potpisnika Deklaracije o nezavisnosti SAD 25 bili advokati i da je najviše predsjednika SAD bilo iz advokatskih redova.

Stara je izreka Roma parla, Orijente scrive (Rim priča, Orjet piše). Još i danas ima više sačuvanih dokumenata antike sa Orjenta, nego nama vremenski mnogo bližeg Rima. Jedino smo po tome slični Rimljanima – volimo mnogo o svemu da pričamo. Medutim, ipak su zahvaljujući neobičnim činjenicama ostali nama sačuvani govori najvećeg rimskog retora, filozofa i advokata, najumnijeg intelektualca rimske republike, velikog Cicerona. Ostali su zapisani, pregnućem i neobičnim znanjem jednog čovjeka toga doba, Tirona, Ciceronovog ličnog sekretara kao što je velikim trudom i sviješću o značaju mnogo kasnije izgovorenih advokatskih odbrana, nastala ova knjiga zbog koje smo se večeras sastali, a koju je sačinio kao zbirku velikih advokatskih govora, pravnik i zaljubljenik u besjedništvo gospodin Oliver Injac.

Tiron, oslobodeni rob, izumio je neku vrstu stenografije (“Tironovi znaci”) i njome je obilježio Ciceronove govore. Pored mnogih djela iz raznih oblasti i zbirke oko 900 pisama, Ciceronovu zaostavštinu čini i sačuvani 58 govora, što političkih, što sudskih, od ukupno 111, koliko je prema podacima, napisao. Tajne advokatske odbrane davno su u nekim elementima otkrivene isto kao što je mnogo tajni modemog prava otkriveno u rimskom pravu. Tog iskustva kao kulturnog naslijeđa evropskih pravnika ne možemo se ni danas odreći.

Ciceronovo advokatsko iskustvo bilo je bogato i on je smatrao da govornik na rimskom Forumu u parnicama treba tako da govori da dokazuje (probat), razonodi (delectat) i ubjeđuje (flectet) . U dokazivanju treba da bude tanan, u zabavljanju umjeren, a u ubjeđivanju žestok. I danas u zemljama, gdje porota ima važnu ulogu u odlučivanju o krivici, koriste se onim što je Ciceron davno znao, ponekad se cilju podvrgava etika, rukovodeći se idejom da govor u sudnici treba da bude takav da ga mudri shvate kao prevaru, a budale kao istinu (De oratore).

Cieceron je znao da održi govor koji po svojoj pravnoj argumentaciji nema nikakav kvalitet, jer je protiv njegovog klijenta mnogo dokaza i znajući da mu u datim okolnostima nikakvi argumenti pravni neće pomoći, sastavlja govor koji je po retorskoj vrijednosti pravo remek djelo. Zbog toga ga je veliki ueitelj govomištva Kvintilijan nazvao ,,summus tractandirum animorum artifex” (“najveći umjetnik u upravljanju ljudskim dušama”).

Nisu bili rijetki advokati koji su svoj trud borbe za pravdu morali da obavljaju u vrijeme trulih moralnih uslova, u kojima moćnim pojedincima nije bilo teško da obilnim zajmovima dovedu pod svoju vlast veliki broj najuglednijih i politički najuticajnijih ljudi, čak i cijele porodice u čijim je rukama bila uglavnom skoncentrisana državna vlast. Da bi pod svoj uticaj doveli i niže slojeve naroda, koji su imali formalno pravo da biraju najviše državne funkcionere, znali su da njihovu privrženost steknu bogatim i čestim gozbama. Valjda je od tada, još od starog Rima, ostalo da se političke promocije i izbome agitacije do dana današnjeg obavljaju uz obilno napunjene stolove jelima i pićem uz muziku i zabavu i mnogo praznih riječi. Istorija je zabilježila takve oblike potkupljivanja gozbama, kao što su one koje je priredivao Marko Kras na 10.000 stolova i kada novac nikad kao tada nije imao taka svemoguću vlast nad prezaduženim narodom. To su metode kako su nastali neki politički govornici.

Ali advokatski govori nemaju ovu argumentaciju.
I u takvim vremenima bilo je velikih advokata.
Treba se tada usuditi u ime pravde braniti nekoga koji otvori oči i javno otkrije da je “car go”.

U vremenima kada se svijet ne sređuje pravom, nego mačem, a prohtjevi zadovoljavaju plijenom, kada pero ustupi mjesto maču ili drugom oružju, koje su to riječi i koje mudrosti treba izgovoriti, da bi se njima spasili nevini ljudi, prijatelji i sugrađani.

Kada se pogledaju izbliza ovu knjigu velikih advokatskih odbrana, ne možemo da se otmemo utisku da oni imaju nešto u sebi čime se služio i veliki borac za rimsku republiku Ciceron – svi su govori protkani mislima o problemima života. Oni dodiruju mnoge dogadaje, mnoga imena. Tadašnjem svijetu ona su bila poznata, današnjim čitaocima množda ništa ne znače, a da bi se potpunije i pravilnije razumio neki govor, autor se potrudio da uz njega da i neka posebna obrazloženja. Svaki govor je i istorijsko svjedočanstvo a jednom vremenu koje je iza nas, a čija smo i mi posljedica, odnosno naš današnji život.

Advokati su se uvijek oslajali na iskustvo mnogih, na iskustvo antike, na ponovljeno iskustvo revolucija i ratova, kratkotrajne, ali sretne trenutke mira i biagostanja. Francusku revoluciju su pripremili “prosvetitelji”, a pokrenuli i vodili advokati. Grof Mirabo, plemić po porijeklu, advokat, a revolucionar. Od izbijanja revolucije 1789. godine do svoje smrti za govornicom 1791. godine održao je 150 govora samo u parlamentu – zalažući se za uspostavljanje ustavnog ureenja i ograničenja vlasti vladara. Znao je više svjetskih jezika, široko je bio obrazovan, pa mu je to davalo sigumost u nastupu. No, sudbina mu je bila da su mu posmrtne ostatke izbacili iz slavnog Panteona, jer su ustanovili poslije njegove smrti da je imao neke tajne sporazume sa dvorom.

Pisac Emil Zola je svojoj književnoj slavi dodao i advokatsku, jer se prihvatio da brani nevino osudenog Drajfusa u svom obraćanju javnosti “Optužujem”.

Ono što su postigli neki od advokata u svojim odbranama zaslužuje da se divimo talentu besjednika i okretnosti advokata. Neki od advokata su znali u nedostaku drugih sredstava odbrane da pribjegnu duhovitom i neodoljivom humoru u nekom pogodnom momentu i da zabave sud i publiku na račun osvetoljubivog protivnika – tužioca, a da ipak ne izgube njihovo uvažavanje. No advokat koji nije tome dorastao ne treba nikad da se upušta u tako rizične vratolomije. I u životu je važno znati i sjetiti se “da zbog dobre šale ne treba nikada izgubiti dobrog prijatelja”. Dobar advokat uvijek se trudi da mu je dužnost u svim prilikama ostvariti blagonaklonost sudija i porote, svojim odabranim, a opet britkim riječima.

Advokat je ličnost koja brani građane od opasnosti, jer, ako nije ništa protiv zakona učinjeno, a neko je optužen, ima li veće opasnosti za građane takve zajednice. Ko zna ko se sutra može naći, na isti način, na tom istom mjestu optuženog. Nikada nije za potcjenjivanje i lažna optužba.

Ne treba zaboraviti da advokat često mora da brani nepoznate ljude i onda kada su mu tužioci prijatelji, a vidi nepravednu optužbu. Advokati su oni koji noći provode u bdijenju da bi pravnu pomoć pružili onima koji ih za nju mole. Pri tome je uvijek tajna koju svaki mora sam iskusiti, koliko treba vještine koja će mu pribaviti naklonost klijenata i građana i naroda u cjelini, da bi imao i zadržao neophodno uzvišeno dostojanstvo i prijatnu korist. Od advokata, opet, ne traži se samo nešto korisno, nego mnogo više od toga – traži se spasenje. A kako je to teško postići, istovremeno dok braniš jednu stranu, druga se ljuti. Na strani one druge može biti ona druga cijela polovina naroda. Iako postoje trajne vrijednosti i vječite istine kojima se dobro obrazovani advokat služi, svako mora da pronade svoj ukus i svoj stil.

Visoka lična kultura advokata i moralnost profesije zahtijeva da se slušaju i drugi, a visprenost i sposobnost procjene kada treba tražiti od suda da tužioca spriječi da postavlja neprimjerena pitanja njegovom branjeniku. Andrić je u svojim “Sveskama” citirao Gorkog i zapisao: “I kad ljude grdimo sa puno razloga, ne smijemo izgubiti osjećanje mjere i granice”.

Ne bori se advokat samo sa činjenicama i pravnim problemima, sa sudijom, porotnicima i tužiocem, sa svojom strankom koju brani. Valja se izboriti sam sa sobom. Kako izbjeći srdžbu i gnjev koju u vama nastoji da izazove druga strana. Treba se boriti prikrivajući ta osjećanja, makar u vama bjesnio vulkan koji samo što nije provalio. Advokat mora da pokaže vedro lice, blagonaklonost i ravnotefu između pretjerane strogosti i pretjerane popustljivosti. Mir nije odsustvo nemira, ali jeste vladanje njime. Dobri advokati koriste se i trikovima i lukavstvima – znaju upotrijebiti protivnikov argument protiv njega samog, umjesto djelovanja na intelekt, znaju da djeluju na volju. Istovremeno izbjegava da djeluje argumentum ad personam, već mnogo uljudnije argumentum in rem, jer tako sudije pridobija na svoju stranu, bira riječi, izraze i mimiku. Sumnja je predvorje mudrosti, kaže Sokrat. Ako je advokat uspio da takvom odbranom pokrene sumnju u istinitost onoga što tužilac tvrdi onda je napravljeno mnogo. Pri tome vidimo da se advokat trudi da bude jasan, a ne dvosmislen. Ezopovski jezik zamutiće misao svakome. Treba da pokaže iskrenost u dijalogu toliku koliko oni koji ga slušaju ne pomisle da manipuliše drugima.

Na kraju, demokratija se ne može zamisliti bez retorike, bez advokature, bez slobode govora. Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara. Istovremeno još važi ona: sasjekao ga je svojim govorom. Besjedništvo je so demokratije, nje nema u totalitamom društvu. Ona je tamo samo dopuštena probranim političarima. Ova knjiga nam pokazuje iz sudbine njenih likova da ni jedna forma diktature ne podnosi razlike, a pogotovu kritike. Preduslov svakog dijaloga je tolerancija, sposobnost podnositi, dopustiti, trpiti razlike.

Često sam isticao studentima Ciceronove riječi iz djela De oratore (1,8,32), pa to i ovom prilikom dodajem u slavu advokatske profesije, njene istorijske uloge u istoriji borbe za pravdu: “Besjedništvo može mudrim mislima da obuzda duh, a lijepim riječima pomiluje uho, pokrene srce naroda, ukloni sudijine sumnje, pruži odlučujuće savjete, zaštiti nevine, pomogne nevoljne, spasi potištene, oslobodi progonjene, dozove zabludjele, osokoli slabe, ponizi drske, nadvlada protivnike, pridobije kolebljive, preobrati sumnjičave, utamniči odmetnike, podupre pravdu, opovrgne nepravdu i da sa istom snagom brani i napada” .

Večeras Vam toplo preporučujem ovu knjigu Olivera Injca: Velike Advokatske odbrane.